U junu 2019. godine imala sam priliku da učestvujem na veoma zanimljivoj radionici na temu vođenja kampanja i edukacije u cilju očuvanja močvarnih staništa. Radionica je bila organizovana u Turskoj, u malom selu Orhanli, nadomak Izmira, ušuškanom među stoljetnim maslinjacima. Naše kolege iz organizacije Doǧa (BirdLife Turska) su baš tu adaptirale staru napuštenu seosku školu i pretvorili je u svoj radni prostor. Tema radionice, lokacija, a i sama činjenica da ću se družiti sa starim znancima i upoznati nove istomišljenike, bile bi sasvim dovoljne da prihvatim ponudu da baš ja pođem tamo i predstavljam CZIP. Međutim, ono što me stvarno kupilo bila je mogućnost da tokom boravka posjetim Gediz deltu, a takva prilika se ne propušta. Dok sam razmišljajući o svemu što bih mogla vidjeti tokom posjete Delti pakovala stvari u kofer, vjerovatno sam i zaboravila neki komad odjeće, par čarapa ili pastu za zube, ali nije bilo šanse da zaboravim da spakujem dvogled.
Sama posjeta planirana je u za ptice „mirnijem“ periodu godine, pa sam se u skladu s tim trudila da nekako smanjim svoja očekivanja, ali obilazak Gediz delte je ipak ostavio jak utisak na mene. Ovo nevjerovatno močvarno područje u blizini grada Izmira, a koje se nalazi na spoju rijeke Gediz i Egejskog mora, poznato je kao jedno od najznačajnih gnjezdilišta flamingosa (Phoenicopterus roseus) na Mediteranu. Lokalni ornitolozi prebrojali su oko 15.000 gnijezdećih parova ove vrste u sezoni kada sam ja posjetila Deltu. Kolonija flamingosa je smještena u srcu Delte i dobro je izolovana od svih mogućih uznemiravanja. U centru za posjetioce putem kamera je moguće uživo pratiti dešavanja u koloniji. Svi smo sa oduševljenjem posmatrali mlade, koji su za razliku od rozih roditelja tamno sive boje, kako se drže u zbijenom jatu dok čekaju roditelje da dođu sa hranom. Sjećam se da sam dok sam uživala u tom veličanstvenom prizoru u jednom trenutku pomislila – pa ovako nešto bismo mogli gledati i na našoj Ulcinjskoj solani.
Gediz delta zahvata površinu od 40.000 ha, koju čine aluvijalna ostrva, plavne livade, poljoprivredno zemljište i solane. Područje je zaštićeno kao močvara od međunarodnog značaja (Ramsar), ali uživa zaštitu i na nacionalnom nivou. Baš poput Ulcinjske solane i na području Gediz delte zabilježeno je oko 250 vrsta ptica. Pored flamingosa, koji su svakako jedna od glavnih atrakcija ovog područja, pažnju su mi privukle i kolonije čigri, a naročito velike čigre (Hydroprogne caspia). [JV3] Ova vrsta se kod nas viđa veoma rijetko i to samo u periodu migracije, a na Delti posmatrajući sa osmatračnice nismo mogli da prebrojimo sve te crvene kljunove kako puni ribe dolijeću na kolonije i hrane svoje mlade. Mnogo je truda posvećeno očuvanju osjetljivih vrsta na ovom području, pa su za mnoge od njih izgrađena i vještačka ostrva kako bi im se osiguralo sigurno gniježđenje. Nastavljamo sa obilaskom, a mojoj sreći nema kraja dok posmatramo zlatokrilu (Tadorna ferruginea) i šarenu utvu (Tadorna tadorna) sa mladima. Sjećam se da nisam mogla da odvojim dvogled od očiju sve dok brižni roditelji nisu odveli svoje pačiće u bezbijednost tršćaka. U pauzi, domaćini nas časte turskom kafom, urmašcama i tulumbama, a ja se osjećam kao kod kuće.
Obilazak nastavljamo posjetom staroj ribarskoj luci prepunoj prelijepih brodova. U luci posmatramo pelikane (Pelecanus crispus), koji se tu osjećaju toliko bezbjednim da dok ribari čiste ribu na svojim brodovima, oni na krovovima brodova bezbrižno sređuju svoje perje. Međutim, ono što kvari doživljaj i pogled iz ove male luke u kojoj je ribarstvo tradicija, jesu desetospratnice u zaleđu. Naše kolege iz Turske nam kažu da ovi nekada nezamislivi prizori postaju tužna stvarnost dok nove građevine polako ulaze sve dublje u prostor močvare. Izgleda da cijenu širenja gradova i kod njih plaća priroda. Ili to na kraju ipak budu ljudi? Hm…
Kolege nam zatim pričaju kako je prethodnih godina ipak dobijena važna bitka u borbi za zaštitu ovog područja od devastacije izgradnjom. Baš u vrijeme kada smo se mi u Crnoj Gori borili za zaštitu Ulcinjske solane pred najezdom investitora željnih da je sahrane pod betonom, u Turskoj je vođena bitka za Gediz deltu i njenu zaštitu od planirane izgradnje mosta kroz njeno samo srce. Izgleda da novac govori istim jezikom i razmišlja na isti način, bez obzira o kojoj zemlji je riječ.
Iz Turske sam ponijela mnogo lijepih uspomena, a među najljepšima su definitivno one sa Gediz delte. Možda baš zato što me je, iako nevjerovatno lijepa na bezbroj svojih načina, ipak neodoljivo podsjetila na našu Solanu. Nadam se da ću uskoro imati priliku da ponovo posjetim ovaj dragulj prirode, ali ono što još više želim jeste da ovakva staništa opstanu pod brojnim pritiscima, da budu bezbjedno utočište pticama, a da svi mi konačno uvidimo koliki je zapravo njihov značaj i koliko je važno da svi damo doprinos njihovom očuvanju.
Tekst je pripremila Marija Šoškić Popović.
