Jubilej koji se ne slavi – 30 godina ekološke države Crne Gore

Ostvarenje vizije ekološke države Crne Gore je veliki cilj, koji zahtijeva napore srazmjerne uzvišenosti same ideje da svoju budućnost podredimo prirodi, očuvanju našeg prostora i resursa. Od trenutka kada se Crna Gora 1991. godine deklarisala kao jedina država na svijetu koja je po svom uvjerenju ekološka, svima je bilo jasno da je put kojim smo krenuli izuzetno kompleksan, pun nepoznanica i dug toliko da će nas njime voditi više generacija. Trideset godina kasnije odgovor na pitanje da li smo „ekološki“ bez dileme je – NE.

 „Čovjek i priroda u njemu i oko njega, cjelovito su jedno u svom smislu i značenju“, izgleda kao da je ostalo zapisano samo na papiru a negdje uz put, pažnju nam je uzela želja i potreba za brzom ekonomskom dobiti. 30 godina intenzivne devastacije prostora, gomilanja otpada širom naše države, neadekvatno upravljanje zaštićenim područjima i još mnogo toga, odveli su nas još dalje od privrežnosti opredeljenju ekološke države. Umjesto da nam je ova ustavno utemeljena ideja bila osnova za sprovođenje politika  koje bi učinile da Crna Gora zaista bude čuvar čistote prirode i da bazira svoj razvoj na principima održivog razvoja, iskoristili smo je samo za dobru reklamu. Promotivne i populističke akcije za prirodu postale su jedini sinonim za ekološku državu.

U prilog tome govore činjenice da Crna Gora još uvijek nema nezavisno ministarstvo ekologije, a ovaj značajan jubilej dočekuje bez prostornog plana, bez strateških planova u oblasti zaštite prirode, dok njeni građani koji bacaju otpad kroz prozor, podmeću šumske požare i ubijaju zaštićene vrste, ostaju nekažnjeni. Na listi ekoloških zemalja svijeta koja se formira na osnovu izračunatog indeksa ekoloških performansi (EPI), Crna Gora zauzima 74.mjesto, a ispred nas su Hrvatska, Slovenija, Srbija i Albanija.

Uprkos svemu tome, Crna Gora se još uvijek smatra „vrućom tačkom“ biodiverziteta, tj. jednim od najznačajnijih centara biološke raznovrsnosti,  i to ne samo u Evropi nego i u čitavom Palearktiku. Naša priroda još uvijek oduzima dah svima koji nas posjete. Još uvijek nam svijet zavidi na ljepoti i bogatstvu koje imamo. Međutim, zasluge za to nemaju tvorci ideje „ekološke države“ niti oni koji su proteklih 30 godina vodili politike životne sredine. Na ovaj jubilej, možemo da se zahvalimo našem geografskom položaju koji nam je dao takvu distribuciju i raznovrsnost staništa, topografskim varijacijama, geološkoj istoriji i klimatskim uslovima koji vladaju na području naše male države.

Takođe, možemo da zahvalimo međunarodnoj zajednici koja je nebrojano puta branila naša prirodna bogatvstva bolje nego mi sami. Šta bi se desilo sa Skadarskim jezerom, Ulcinjskom solanom, Durmitorom, da nije bilo potpisanih ugovora i obaveza prema međunarodnim konvencijama i Evropskoj Uniji? Zahvalimo se i našim građanima koji su dane provodili na ulici braneći naše rijeke, šume i more. Zahvalimo se pojedincima koju su gorepomenutu rečenicu o čovjeku i prirodi, istinski razumjeli.

Gde ima volje, ima i načina – izreka je koju sve češće koristimo da opišemo kreativne metode devastastatora. Pa tako, u šumi iza Visitorskog jezera, uskom stazom, prošao je čovjek sa starim šporetom na leđima, i uz mnogo truda i uloženog napora našao idealno mjesto u gustoj četinarskoj šumi da ga odloži. Vreme je da energiju ovog čovjeka i njemu sličnih, okrenemo u korist prirode i jednom za sva vremena naučimo da smo dužni sebi i budućim generacijama da se s poštovanjem odnosimo prema njoj. Volja je tu samo joj treba pokazati način! Vratimo se 30 godina unazad, pročitajmo pažljivo Deklaraciju koju smo bez greške sastavili, i krenimo ispočetka!

Ksenija Medenica

Centar za zaštitu i proučavanje ptica