Sredozemna medvjedica (Monachus monachus)
Sredozemna medvjedica je morski sisar koji pripada grupi karnivora po imenu Pinnipedia (perajari), koja uključuje sve vrste foka (kojima pripada medvjedica), morskih lavova i morževa. Prve foke su se pojavile na planeti Zemlji prije otprilike 23 miliona godina (tokom kasnog oligocena – ranog miocena). Međutim, prije nego što su evoluirale u vrhunske morske predatore, njeni preci su živjeli na kopnu. Zbog toga se smatra da su iste blisko povezane sa nekim kopnenim mesožderima – sa kopnenim medvjedima dijele zajedničkog pretka. Kao što ukazuje ime Pinnipedia, ove životinje umjesto nogu umaju peraja, (udove koji su evoluirali u peraje), koja su dobro prilagođena potrebama njihovog vodenog života.
Sredozemna medvjedica (Monachus monachus) je najrjeđi od 33 postojeće vrste perajara na Zemlji. Ujedno je i najugroženiji morski sisar u Europi i jedna od najkritičnije ugroženih životinja na svijetu. Na Crvenoj listi ugroženih vrsta IUCN-a, sredozemna morska medvjedica je trenutno navedena kao ranjiva (VU), i to od relativno skoro – do prije par godina vrsta se vodila kao ugrožena (EN), što govori o postepenom oporavku populacije.
Biologija vrste
Kao i svi predstavnici Pinnipedia (perajari), tuljani su morski sisari koji se i dalje oslanjaju na kopno tokom dijela svog životnog ciklusa. Iako se parenje odvija u vodi, ženke rađaju na kopnu nakon oko osam mjeseci trudnoće. Novorođeni mladunci imaju crno krzno koje se zove lanugo i bijelu mrlju na stomaku koja pomaže u razlikovanju mužjaka od ženki. Kod mužjaka, ova mrlja ima zaobljen oblik koji se završava između pupka i penilnog proreza, dok kod ženki formira ravniju liniju bliže zadnjem delu. Ova jedinstvena oznaka je poput otiska prsta, što pomaže u identifikaciji foka pojedinačno. Oko dva mjeseca starosti, mladunci počinju da linjaju svoje crno krzno, a krzno im postaje sivkasto na leđima i bjeličasto na stomaku, sa samo slabim tragovima originalne mrlje koji ostaju sa strane. Do četiri meseca, prestaju da sisaju i postaju nezavisni od roditelja.
Kako medvjedice sazrijevaju, njihovo krzno zadržava sivo-bijelu formu, ali vremenom akumuliraju ožiljke, posebno od parenja, kao i interakcije sa okolinom i drugim vrstama, uključujući ljude. Ženke dostižu polnu zrelost oko četiri godine i često imaju višestruke ožiljke na leđima usled parenja. Mužjaci sazrijevaju oko pete godine, prolazeći kroz poslednju transformaciju, kada im krzno postaje potpuno crno, a stomak ponovo postaje potpuno vidljiv. Odrasli mužjaci mogu imati neku vrstu bijele mrlje na grlu zbog nakupljanja ožiljaka.
Sredozemne medvjedice odlično vide u moru; u pronalasku plijena im takođe pomažu njihovi brkovi koji su jako osjetljivi sposobni da detektuju i najmanja kretanja za vrijeme ronjenja. Njihov sluh je takođe dobro razvijen, dok čulo mirisa ima bitnu ulogu u životu sredozemne medvjedice jer su miris i njuškanje jako korisni za nekoliko prvih nedelja života novorođenog mladunca zbog komunikacije i pronalaženja majke u mračnim pećinama u kojima žive.
Tjelesna temperatura sredozemne medvjedice je otprilike 38°C. Ispod kože joj se nalazi debeli sloj masti koji služi za izolaciju, održavanje tjelesne temperature stalnom i u moru i na kopnu. Isko većina tuljana preferira hladnu klimu i žive u područjima blizu Polova, neke vrste, poput kalifornijskog morskog lava, havajske i sredozemne medvjedice, prilagodile su se umjerenijoj i toplijoj klimi.
Habitat (stanište) i ishrana
Sredozemne medvjedice provode većinu svog života u moru u potrazi za hranom. Oni su top predatori koji se hrane ribom, glavonožcima i rakovima (sparidi i hobotnice čine veliki deo njihove ishrane). Medvjedice mogu prevaliti značajne udaljenosti u kratkom periodu (oko 300 km tokom nekoliko mjeseci), a mlađe jedinke 10-30 km dnevno. Mogu roniti čak do dubine od 200 m, iako je standard da rone rone pliće (30–70 m) jer im je glavna hrana (riba, glavonošci) u srednjim slojevima mora. Prije i za vrijeme ronjenja, medvjedice mogu držati svoj dah i sposobne su značajno usporiti rad srca te smanjiti cirkulaciju krvi samo na nužne organe. Prosječni životni vijek u divljini je oko 20–25 godina, ali pojedine jedinke mogu doživjeti i do 30 godina.
Kao i kod svih drugih tuljana, medvjedice izlaze na kopno kako bi se odmarale i što je najvažnije, kako bi na svijet donijele mlade i vodile brigu o njima. Kopneno stanište koje preferiraju za korišćenje su dobro zaklonjene morske pećine, a najbolje su onekoje se nalaze duž udaljenih i nepristupačnih obala.Odgovarajuće pećine imaju jedan ili više ulaza iznad ili ispod mora koji vode do glavnog područja za odmor s plažom ili ravnom kamenom površinom. Prema informacijama koje su trenutno dostupne, medvjedice u Grčkoj koriste pećine uglavnom noću, a korišćenje se značajno povećava za vrijeme sezone rađanja i podizanja mladih, kao i zimi. Za vrijeme prvih mjeseci života mlade sredozemne medvjedice provode dosta vremena na plaži ili unutar pećina. Njihovo preživljavanje je veoma zavisno o postojanju odgovarajućih morskih pećina.
Rasprostranjenje
Sredozemna morska medvjedica je nekada bila čest stanovnik Sredozemnog i Crnog mora. Njen areal se prostirao do Atlantika, od Azora do Zelenortskih ostrva, uključujući severozapadnu afričku obalu od Maroka do Gambije. Međutim, tokom vijekova, vrsta se suočila sa dramatičnim padom i u veličini populacija i u rasprostranjenosti.
Sistemsko izlovljavanje i progon vrste tokom proteklih vjekova smatraju se za glavnim razlozima dramatičnog opadanja brojnosti njene populacije. Intenzivna ubijanja jedinki u toku posljednja dva vijeka, dovela su do istrebljenja u Crnom moru i u većini mediteranskih zemalja (uključujući gotovo sve zemlje u južnom mediteranskom slivu, kao i Španiju, Francusku i Italiju u sjevernom mediteranskom slivu).
Danas se glavne populacije mogu naći duž obala Grčke, Turske i Kipra u Sredozemnom moru, kao i na ostrvima Madeira-Islas Dezertas (Portugal) i Kabo Blanko (Mauritanija/Zapadna Sahara) u Atlantskom okeanu. Trenutno se procjenjuje da globalna populacija broji oko 1.000 jedinki, od kojih otprilike polovina živi u istočnom mediteranskom basenu.
Kako je rasprostranjenost vrste značajno smanjena sredozemna medvjedica se može naći samo u četiri izolovane, odvojene populacije:
- Mala populacija od oko 40 jedinki u arhipelagu Madeira u Atlantskom okeanu.
- Kolonija od oko 220 jedinki na atlantskoj obali sjeverozapada Afrike, na poluostrvu Cabo Blanco. Do 1997. godine došlo je do masovnog umiranja koje je smanjilo brojnost populacije za dvije trećine, a kolonija se tek djelimično oporavila.
- Najveći broj tuljana može se naći u istočnom mediteranskom slivu, uglavnom u Jonskom i Egejskom moru u Grčkoj, duž mediteranske obale Turske i Kipru.
Međutim, viđanja su sve češća u drugim djelovima Sredozemnog mora, što sugeriše, zajedno sa sve većim brojem jedinki iz glavnih populacija, potencijalni oporavak. Posebno, viđanja su sve češće zabilježena duž obala Jadranskog basena: Hrvatske, Crne Gore, Albanije i Apulije (južna Italija). Ovo je znak koji daje nadu da će se vrsta moći vratiti u područja koja je ranije naseljavala.
Istorijski gledano, sredozemne medvjedice su bile prisutne u Crnoj Gori. „Poslednja“ je ubijena u Bokokotorskom zalivu sedamdesetih godina. Od ovog događaja, nisu zabilježeni dalji dokazi o njenom prisustvu i vrsta se smatrala izumrlom, sve do ljeta 2023. godine, kada je nakon 55 godina prvi put snimljena u našim vodama (https://www.youtube.com/watch?v=L4wrPpXG0_I). Još jedna jedinka snimljena je i naredne godine (https://www.youtube.com/watch?v=ftV8X72fuz8 ), dok je najraniji video zapis iz maja 2025. (https://www.instagram.com/reel/DKOrHIQIXMl/) Svaka prijava opažanja praćena video zapisom/fotografijom je od neprocjenjive važnosti za nauku, identifikaciju jedinki i zaštitu ove vrste i njenog staništa!
Prijetnje
Tokom vijekova, smanjenje njihove populacije je uzrokovano namernim ubistvima, slučajnim hvatanjem u ribarske mreže, pogoršanjem i uništavanjem staništa, zagađenjem, prekomernim ribolovom, bolestima i niskom genetskom varijabilnošću. Neke prijetnje direktno utiču na njihov opstanak, poput ubijanja ili zarobljavanja u ribarskoj opremi i ilegalne metode ribolova (npr. eksploziv), dok druge, poput gubitka staništa, smanjuju njihove šanse za uspješnu reprodukciju, a ako su uznemirene mogu napustiti mladunce.
Glavne prijetnje bi se mogle izdvojiti na:
– Slučajno hvatanje u ribarsku opremu i ilegalne metode ribolova (npr. eksploziv)
– Prekomerni ribolov koji smanjuje njihovu zalihu hrane
– Gubitak staništa: Zatvaranje ili preuređenje prirodnih morskih pećina gdje se razmnožavaju i odmaraju
– Zagađenje obalnog područja (ulja, plastika, otpadne vode)
– Opsežna infrastruktura duž obale
– Uznemiravanje: Rastući turizam i pomorski saobraćaj
– Klimatske promjene: porast nivoa mora može potopiti pećine, a promjene u temperaturi mora mogu uticati na dostupnost plijena
Načini na koje možemo pomoći sredozemnoj medvjedici
- Pomozite u zaštiti mora: podržite zaštićena morska područja, smanjite zagađenje i poštujte staništa.
- Prijavite ukoliko ugledate medvjedicu istraživačima u vašoj zemlji, institucijama, nevladinim organizacijama ili veterinarima. Zabilježite tačnu lokaciju, datum i vrijeme susreta. Pokušajte da prikupite što više detalja o izgledu i ponašanju tuljana: broj jedinki, boju, dužinu tijela i da li je lovila, odmarala se, plivala, ronila itd.
- Ako je moguće, napravite fotografiju ili video – ovo u velikoj mjeri pomaže u identifikaciji. Međutim, uvijek održavajte bezbjednu udaljenost kako biste izbjegli uznemiravanje životinje.
- Držite distancu! Nemojte interagovati sa medvjedicom niti je uznemiravati i ohrabrite druge da učine isto. Držite kućne ljubimce na povocu i dalje od životinje.
- Zapamtite: Tuljani su divlje životinje sa jakim vilicama i velikim zubima – nisu kućni ljubimci. Nikada ne pokušavajte da im se približite ili ih dodirnete.
- Proširite informacije o sredozemnoj medvjedici!
Interesantne činjenice
Sredozemne medvjedice mogu da spavaju dok plutaju u vodi, samo im nos viri iznad površine da bi disale. Ovo im omogućava da se odmaraju na otvorenom moru, daleko od uznemiravanja.
Jedna je od samo tri vrste foka koje žive u toplim vodama. Druge dve su havajska i karipska medvjedica. Karipska je proglašena izumrlom 1950-ih zbog intenzivnog lova i eksploatacije od strane ljudi.
Godine 1997, masovni pomor pogodio je najveću poznatu koloniju tuljana u Kabo Blanku (Mauritanija/Zapadna Sahara). Populacija je pala sa 350 na manje od 150 jedinki, što je vrstu približilo izumiranju.
Sredozemne medvjedice su jaki i aktivni plivači. Mogu da pređu i do 30 kilometara dnevno, u zavisnosti od dostupnosti hrane i uslova okoline.
Medvjedica je bila poznata u antičko doba – pojavljuje se na grčkim i rimskim mozaicima i spisima, što pokazuje njeno istorijsko prisustvo širom Mediterana. Naziv „foka monah/monk seal“ može poticati od nabora kože na njenoj glavi, koji podsjećaju na kapuljaču monaha.že poticati od nabora kože na njenoj glavi, koji podsjećaju na kapuljaču monaha.
U nastavku slijedi dodatni materijal o biologiji i ekologiji sredozemne medvjedice:
